You Were Never Really Here (2017)

Lynne Ramsay već na neko vrijeme osvaja svojom odličnom umjetničkom sposobnosti – vrhunski filmovi poput “Morven Callar” iil “We Need to Talk About Kevin” bili su nešto sasvim posebno u modernoj kinematografiji, a sada imamo priliku vidjeti njen najnoviji film, koji još jednom potvrđuje da se ona nalazi na samom vrhu i da savršeno dobro razumije kako prenijeti zapisanu riječ na filmsko platno u najboljem mogućem svjetlu.

Kratka priča Jonathana Amesa u ovom filmu pretvara se u halucinacijsku, očaravajuću mješavinu audio-vizualnih tekstura – ovo je vrhunski primjer zvučnog dizajna, koji uspjeva pretvoriti gradske zvukove u nešto dezorijentirajuće i prijeteće, dok nas istovremeno upoznaje sa enigmatičnim i oštećenim lovcem na glave kojeg glumi Joaquin Phoenix – on je u potrazi za izgubljenom djecom, te je centralan za priču. Joe je lik koji prolazi kroz svijet bez da ga itko primjećuje, a u jednoj sceni u filmu, čak se na kameri i doima kao da je pravi duh.

Sa pričom koja podsjeća na Scorseseov “Taxi Driver”, ovaj film potvrđuje da nije toliko bitno o kakvoj se priči radi, već da je ključno kako ju ispričati. Ramsayin film apsolutno je svjež i zanimljiv, te se bez problema može suprotstaviti klasiku iz 70-ih, ponajviše zbog svojih tihih kvaliteta. To je film u kojem tišina i dugačke pauze popunjavaju rupe koje inače služe za hrpetinu dijaloga. Ramsay shvaća da je za film izuzetno bitna moć same slike, te na temelju nje dodaje ovom filmu nevjerojatnu dubinu. Vjerojatno ste već vidjeli mnogo filmova u kojima nasilni lik traži osvetu i napada ljude koji su mu nanijeli štetu. No, isto tako vjerojatno nikada niste vidjeli filmu kojem će isti taj lik leći pored čovjeka kojeg je upravo ubio i početi pjevati.

Lik Joaquina Phoenixa istovremeno je brutalan i ranjiv, nježan i okrutan – on je antiheroj koji je proživio veliku tragediju, a Phoenix ga glumi apsolutno savršeno, te ne možemo zamisliti nikoga drugoga koji bi ove kvalitete tako dobro prenio. U konačnici, ovaj film pravi je uspjeh iz razloga što uspješno radi nešto što rijetko koji drugi film može napraviti – on istovremeno u gledateljima pobuđuje osjećaj nelagode, napetosti, ali i simpatije i osjećanja. Njegovo trajanje od 90 minuta je savršeno, a priča koju pokušava ispričati uistinu je kvalitetno odrađena, te nema ničega viška. Ukoliko ste u mogućnosti, svakako nemojte propustiti ovaj film, jer uistinu je rijetkost da ćete moći pogledati nešto ovako unikatno.